Dobitnica Nobelove nagrade za književnost u 2013. godini je Alice Munro, kanadska spisateljica i 'majstorica kratke priče', stoga je zasluženo upravo ona tema naše današnje emisije.
U Hrvatskoj nije nepoznata- objavljene su njezine knjige 'Previše sreće' i 'Služba, družba, prošnja, ljubav, brak'.

U većini svojih priča Alice Munro tematizira žensko iskustvo i žensku svakodnevicu, pri čemu ženski svijet ne idealizira, niti feministički programira i banalno suprotstavlja muškome svijetu. Kada piše o rastrzanosti žene između doma kao 'ružičastoga geta' i vanjskog svijeta znanja, uzbuđenja i znanosti/umjetnosti, kao u priči 'Previše sreće' o stvarnoj ruskoj matematičarki i književnici Sofiji Kovalevsky, ona to čini bez parola, pompe i nadutoga intelektualiziranja koje bi pokapalo književni diskurs. Način na koji Munro tematizira snagu 'običnih žena', Antigona iz naše svakodnevice – s humorom i osjećajem za buđenje 'iskre života' – sigurno su među najzanimljivijim, pa i najangažiranijim u današnjoj književnosti.
Fascinantna je i autoričina književna imaginacija, lakoća zamišljanja različitih karaktera, situacija i međuljudskih odnosa i različitih načina na koje se može odvrtjeti film nečijeg života. Jedan od razloga zašto su ove priče tako dobre leži i u značenjima koja vam se otkrivaju tek nakon pročitane cijele priče. Ukratko, odlične, suptilne a opet razorne priče u kojima se život kakav jest ne tumači nego- ispisuje..
U naslovnoj pripovijetki "Previše sreće", nadahnutoj stvarnom povijesnom osobom, nadarena ruska matematičarka i spisateljica Sofija Kovalevska sukobljava se s konvencijama 19. stoljeća i zamkama vlastita uspjeha. Ali jednako su stvarne i priče kao što su "Dječja igra" u kojoj dvije prijateljice iz djetinjstva kriju do smrti jezivu tajnu koja ih cijeli život muči poput nezaliječene rane; "Slobodni radikali" u kojoj usamljena žena upravo u svojoj bolesti i samoći  nalazi snage nadmudriti opasna posjetitelja; ili "Dimenzije" u kojoj se junakinja mora suočiti s najstrašnijim gubitkom i najvećom boli, ali ipak uspijeva pronaći svrhu i nastaviti živjeti, prihvaćajući, kao i svi likovi Alice Munro, ljudsku sudbinu.
U mnogima od njih u središtu je ženski lik, ali Ona nikada nije zamišljena kao vanvremenska heroina kakve vole spisateljice kojima je važno deklarirati se feministički, iako je taj feminizam krut i ne dotiče se stvarnih ženskih drama što se odvijaju između kuhinja, spavaćih i dječjih soba, u izlizanim odnosima ili prisjećanjima na moguće ljubavi. Munro, naime, stalno piše o ženskim temama, ali nenametljivo i bez poze, a priče su joj suviše bogate značenjima da bi se tumačile u selektivnom ključu ženskog pisma.
Drukčiji tonalitet daju značenjska variranja tema okrutnosti, zločina, tanke linije koja dijeli normalno od devijantnoga te lakoće s kojom se može otklizati u neobično, pristati na nedozvoljeno ili učiniti nešto zabranjeno: čak i ubiti. Kod Munro je 'zlo' upleteno u 'običan život'; dio je nas i brzo, uslijed neke situacije, nesporazuma ili iskušenja, može preplaviti svačiji život. Njezin odabir nikada nije lakši put, pa se u pričama dotiče npr. oholih ženskih prijateljstava, bliskosti s ubojicom ili djetinjstva kao mučno konvencionalnog doba koje ne trpi različitost.

Kako u pričama izostaje moralizam i pročišćenje u smislu osude, kazne, izolacije iz društva i sličnih 'humanih trikova', one mogu ostaviti dojam autoričine distanciranosti ili hladnoće. Čini se da je ta, uvjetno rečeno, promatračka pozicija pisca- upravo ono što daje upečatljivost i dira u žicu prave literarnosti.
Konkretno, da je priča o dvije prijateljice koje su zajedno udavile u jezeru jednu djevojku s posebnim potrebama završila ikako drukčije nego na način na koji je završila, njezina bi se značenja banalizirala. Alice Munro naime odlično literarno dočarava jednostavnu istinu da je stvarni život uglavnom nerežiran, nestrukturiran i nekonceptualiziran, najčešće tragikomičan.

Munro svoje priče smješta u provincijski Ontario, u kraj u kojem je sama odrasla (studirala na malom sveučilištu, konobarila, rodila troje djece, kasnije otvorila knjižaru), no ta lokalnost ne znači značenjsku ograničenost. Priče iz gradića Ontarija univerzalne su kao i priče kakve je pisao Čehov, do danas nenadmašen kroničar melankolične svakodnevice. Čehova ne spominjemo slučajno – naime, Munro su neki kritičari i pisci usporedili s tim genijem pripovijedanja i intimizma- oboje na sličan način vode čitatelja u ključnim trenucima velikog očekivanja- u neočekivanom smjeru. Bez velikih razrješenja ili pouka, bez definiranih sretnih ili nesretnih završetaka, bez herojstva ili nestvarnog idealizma. Samo rijeka običnog života.

Svaki, pa i sporedni lik u pričama ima osobnost…svaki, pa i usputni ambijent, ocrtan je u karakterističnom detalju, a time se stvara dojam stvarnosti. Ali, nije riječ o suhom realizmu, već o pripovijedanju koje se gradi u suprotstavljanju, u jazovima između želja i ostvarenja, u neočekivanim dodirima pojedinačnih sudbina. Značenja se tako naziru u aluzijama, u neizgovorenom i naznačenom, u emocijama i slutnjama.
U nekoliko priča iz ovog izbora Munro piše o bolesti, starosti i žalu za propuštenim, o sjećanjima na ono što se moglo dogoditi a nije, o 'ljubavima koje se nisu dale iskoristiti', odnosima koji su imali tek početak... Izdvaja se tu izvrsna priča Zimski vrt, o mentalnim promjenama, gubitku pamćenja, ali i novim – ironično idiličnim – perspektivama koje luckasta starost donosi.

Nimalo iznenađujuće, dodjeljivanje Nobelove nagrade za književnost kanadskoj spisateljici kratkih priča Alice Munro izazvalo je oduševljenje književnog svijeta, a mnoge ugledne kolege su se pridružile čestitkama majstorici opisivanja 'malih ljudi s velikim emocijama'
U književnom svijetu ima mnogo rivalstva, napuhanih i iznimno osjetljivih ega, tračeva i opanjkavanja, a među poznatim piscima nisu rijetke i svađe koje se znaju protezati desetljećima. Ništa od toga nije čudno s obzirom da staloženost i pristojnost ipak nisu ključne osobine za pisanje, a takav je izuzetak Alice Munro.
Reakcija na dodjeljivanje književnog Nobela Munro su manje-više ekstatične i među inače svadljivim piscima.
Nobelom za Munro oduševljeni su i knjižari očekujući da će nagrada potaknuti čitatelje da saznaju kakve su kratke priče Alice Munro,
Alice Munro osvojila je dosad nagradu Man Booker International, tri puta najvažniju kanadsku književnu nagradu, nagradu O'Henry za izvrsnost u kratkoj priče te pregršt drugih literarnih odličja, a njezine knjige kritika redovito dočekuje hvalospjevima.

Zato je Nobelova nagrada za književnost spisateljici, ‘majstorici kratke priče’ koja je već u devetom desetljeću života i objavila je da prestaje pisati, kruna jedne fascinantne književne karijere i opusa koji je stvorila mirna kanadska kućanica, toliko pronicljiva, suosjećajna i maštovita da je u svijetu oko sebe otkrila najdublje tajne života.

Alice Munro rođena je u kanadskoj provinciji 1931. u obitelji srednje klase s majkom učiteljicom. Munro je započela pisati kao tinejdžerica, a prvu je priču objavila tijekom studiranja. Sa suprugom je 1963. otvorila lokalnu knjižaru Munro’s Books u gradu Victoriji koja je postala vrlo popularna te radi još i danas. Već je tada ostavila svoj prvi veliki trag u kanadskoj književnosti, objavivši svoju prvu zbirku priča 1968., za koju je osvojila svoju prvu književnu nagradu.

Bio je to početak uspješne književne karijere, tijekom koje je Munro objavljivala u serije fascinantnih zbirki kratkih priča; uslijedilo je više od 14 knjiga kratkih priča, te jedna memoarska i još par izdanja, koje su kritičari redovito dočekivali pohvalama te je kroz desetljeća Munro stekla reputaciju jedne od najboljih svjetskih ljudi od pera.
Spisateljica Alice Munro najavila je da više neće pisati. Jedna od najnagrađivanijih autorica tvrdi da je zaokružila svoj književni opus te da se ovaj put publika 'može okladiti u to da neće ponovno početi pisati', nakon objave, u studenome 2012., zbirke priča 'Dear Life'

Kaže da nikome ne bi preporučila ostvarivanje karijere u književnosti; 'To nije život kojem bi trebalo stremiti. No sviđa mi se to što ovdje nikoga nije briga za pisanje. Zbog toga osjećam slobodu u izražavanju.'

Zbirku "Služba, družba, prošnja, ljubav, brak" hrvatska je kritika proglasila literarnim otkrićem godine, a nagrađena je i „Kiklopom“ za najbolju stranu prozu 2011. Prevoditeljica Maja Šoljan za taj je prijevod također nagrađena „Kiklopom“ za najbolji prijevod i Godišnjom nagradom „Josip Tabak“ Društva hrvatskih književnih prevodilaca za najbolji prijevod proze u 2011. godini.

Njezine zbirke priča 'Služba, družba, prošnja, ljubav, brak' i 'Previše sreće' ČEKAJU VAS U NAŠOJ KNJIŽNICI.